Kroz čitavu vječnost u kojoj vrijeme počiva
Ljepota nam čudesnost otkriva svoju
Na podlozi samotnoj ništavila nevještoga broju
Ispred lica svojeg on zrcalo drži
I svoju ljepotu on to samo gleda
Pogledom što proniče, slatki plam što prži
Prizor svaki-ikad ikom što je dano
Znalac je i znano
Vidjelac i viđeno
Sebi se pokazuje i od sebe krije
Nijedno oko osim njegovog
Ka kosmosu ovom pogledalo nije
Svako svojstvo njegovo izraza svog nađe
U suretima kradljivim što ne vide beskonačnost ponora
Pa ljepotu njegovu začas sebi pripišu
A zar je šta slađe od te strepnje što je nosi krađa
Kad i vječnost zastane na zelenom polju vremena i prostora
Ljubav je bašča ovog svijeta životom što rađa
Svi cvjetovi njeni samo njime mirišu
Svaka grana, list i plod, svaki korijen i deblova kora
Poput talasa su bezobalnog mora
O uzvišenosti njegovoj čempres to zbori
Ruža pjeva o njegovoj ljepoti
Kad ljepota motri
I ljubav je tu, sa njom nužno kroči
Jedne je pogled, druge su oči
Kad god ljepota obznani svoga lica rumen bajnu
Ljubav istim plamom svoju pali vatru
'Nikom drugom nemoj odat' ovu tajnu'
I ne lomi, nego spali palidrvce
Kad se ljepota nastani u crnim naborima noći
Ljubav se pojavi i pronađe srce
Umotano u uvojcima ljepote
'Neću ti nikad doći
Jer nikud ni ne idem od te''
Ljepota i ljubav tijelo su i duša
Ne uči se glavom plemeniti zanat
Ljepota je rudnik, a ljubav je dijamant
Njih dvije zajedno su
Od početka vremena
Tako je zaljubljenom sladak i plod gorak
Jedno uz drugo, korak za korak
